Piše: Iva Pavlović
Izgleda da je našem narodu riječ ‘’protest’’ postala zanimljiva novina, jer je raubuju i oni koji treba i oni koji ne treba.
Protesti su čin građanskog otpora koji je u slučaju Crne Gore jedina alternativa mafiokratskom režimu Mila Đukanovića i njegovih partnera. Zašto jedina? Pa zato što imamo drugu mogućnost koja se zove izbori koji bi možda mogli da uspiju, ukoliko bi opozicija izašla s nekom zaista jedinstvenom listom i u čvrstom savezu. Svaka druga opcija je smiješna, prije svega zbog čuvenog Dontovog količnika koji rasute glasove preliva najjačem političkom subjektu, a u ovim okolnostima DPS će još zadugo ostati takav.
Jer, nije se pocijepao DPS, nije čak ni napukao. To je solidna monolitna struktura, koja se povremeno nalazi u tehničkom nokdaunu, ali takođe pokazuje izrazitu žilavost da se jako brzo oporavi.
Opozicija pak, usitnjena, izmrvljena, s nekim novim mesijanskim pokušajima zapravo ništa drugo ne radi osim što se vrti u istom biračkom tijelu koje se, na ovaj ili onaj način, preliva sa svojim glasovima čas na jednu, a čas na drugu stranu.
Takođe, moram priznati da gajim određenu skepsu prema novoformiranim strankama iz jednog razloga- naime nešto nam ne ide da se ujedinimo čak i kada je trenutak dobar- sjetite se samo lokalnih izbora u Nikšiću i Podgorici i sve će vam biti jasno.
Dakle, uvijek se pojavi neki Drago Đurović, neka opoziciona ‘’peta kolona’’ koja je samo deklarativno za smjenu vlasti dok su suštinski zapravo jedna ista grupa konformista, koja se za sasvim solidnu platu ponekad svađa s režimom i pravi finu predstavu za narod.
A narod treba probuditi. Nekoliko puta iznevjeren, normalno je da gaji određenu dozu skepse prema započetim procesima. Taj proces su budući protesti. Zašto?
Pa zato što jedino u ovoj našoj maloj i opljačkanoj zemljici na Jadranu 25 godina nije smijenjena vlast, makar iz higijenskih razloga. Stvoren je jedan parazitski administrativni sistem, koji jede samog sebe, stalnim zaduživanjem i rasprodajom svega što vrijedi kako bi on opstao.
Ovaj režim opstaje i na stalnim podjelama koje uopšte nisu tako naivne. Preporučila bih svakom autoru slogana ‘’stop podjelama’’ da prošeta malo preko Bioča, a ovima s primorja da odu preko Brajića, kako bi shvatili zapravo koliko se slabo poznajemo. Podjele o kojim govorim su uzele previše maha, ali nikako da ih dovedemo na normalnu i razumljivu ravan - podjela na BOGATE MILOVE TAJKUNE i sve siromašniji narod. Jer je to jedina realna podjela u ovoj zemlji.
Zašto smatram da samo političke stranke i savezi mogu da pokrenu talas promjena?
Zato što je situacija takva, da u društvu u kom se tek naziru obrisi građanske i samosvjesne strukture stanovništva, jedino politika može da kanališe energiju koja će proteste voditi u željenom pravcu.
U Crnoj Gori nemamo tradiciju vaninstitucionalne borbe, ali negdje se mora početi. Zato ne treba gajiti puno nade u mogućnost neformalnih grupa da pokrenu značajnije talas nezadovoljstva, ali njihovo postojanje je svakako hvale vrijedno- jer pokazuju da je zrelo za promjene (da se poslužim omraženim sloganom vladajuće oligarhije).
Takođe, ovaj vid otpora definisaće neke odnose i na samoj opozicionoj sceni. Jer ako pristanete da izađete na unaprijed izgubljenu utakmicu po ko zna koji put - to više govori o vama nego o ovom režimu.
Za velike proteste, koji prije svega moraju biti istrajni, s principijelnim zahtjevima potrebna je dobra priprema i organizacija. Ne izlazi se na ulicu bez jasnih zahtjeva i ne ide se kućama do njihovog ispunjenja.
Najnovija informacija o protestima u Makedoniji je da je njihova opozicija uspjela u tome da se na proljeće organizuju izbori, ali prije toga ide prelazni period. Vrlo sličan zahtjevima koji se čuju na crnogorskoj političkoj sceni od strane zagovornika protesta.
Zato nam je potrebno samo malo više građanske hrabrosti, a manje opstrukcija od onih koji se makar deklarativno zalažu za neke promjene. A u Crnoj Gori se mora mijenjati bukvalno sve.